O ljudima i dinosaurima

Film Jurski svijet redatelja Colina Trevorrowa i pod producentskim nadzorom Stevena Spielberga četvrti je u nizu naslova tematski usmjerenih kloniranju dinosaura koji izmiču ljudskome nadzoru i egzistencijalna su opasnost. Niz je započet Spielbergovim Jurskim parkom (1993), ostvarenjem čiji je golem tržišni uspjeh kao i napredak u primjeni računalne tehnologije pri stvaranju uvjerljivih posebnih učinaka pomogao da dosegne neusporediv status u filmskome svijetu. No kasniji nastavci Jurski park: Izgubljeni svijet (Steven Spielberg, 1997) i Jurski park 3 (Joe Johnston, 2001) nisu nasljedovali kvalitetu ni status prvijenca. S odmakom od četrnaest godina Jurski svijet nastavlja filmski serijal i prema kritičkim osvrtima i tržišnome uspjehu približava se Jurskom parku iako dakako ne može pretendirati na njegovu originalnost. Ako je pak u Jurskome parku predtekst bio književni izvornik Michaela Crichtona iz 1990, u novom filmu prema početnome scenariju Ricka Jaffe i Amande Silver temeljni su predložak doradili Derek Connolly i sam Trevorrow. I nije upitno da se Jurski svijet najizravnije odnosi spram Jurskoga parka. Prostorno iznova smješten na fikcijski otok Nublar u blizini Kostarike, nizom kontekstualnih ili čak izravnih referencija oslanja se o Spielbergov uradak. Pritom svaka od referencija ima različito značenje, koje se pak usklađuje s početnim tematskim sklopom. Majica sporednoga lika kulturološki je odraz značenja filma, usporedbe s utemeljiteljem parka iz prvijenca kao i ponovna nazočnost genetičara dr. Henryja Wua (u oba filma B. D. Wong) znanstveni su okvir zbivanja, dok je sekvenca otkrića ruševina izvornoga centra za posjetitelje izravna posveta. Prisjetimo li se da su raptori, a pogotovu Tiranosaurus rex u Jurskom parku bili opasnost po ljudsku zajednicu otoka, zanimljivo je da su oni u Jurskom svijetu pomagači pri završnom sukobu s genetskim modificiranim dinosaurusom Indominus rex, nastalim zbog tržišnih zahtjeva.

Bryce Dallas Howard i Chris Pratt

Zacijelo i ne samo zbog Spielbergova producentskoga nadzora, u središnjicu su Jurskoga svijeta smješteni likovi braće Mitchell, predadolescenta Graya (Ty Simpkins) i adolescenta Zacha (Nick Robinson), koje roditelji šalju na odmor kod tete Claire Dearing (Bryce Dallas Howard), voditeljice Jurskog svijeta. Arhetipskim se postavkama središnjih likova priključuje i trener raptora Owen Grady (Chris Pratt), interpretacija akcijskoga junaka, nadzornik sigurnosti Vic Hoskins (Vincent D’Onofrio) – koji zbog teži da raptore iskoristi kao vojno oružje – te vlasnik parka Simon Masrani (Irrfan Khan), koji tržišni uspjeh parka pretpostavlja sigurnosti posjetitelja. Trevorrow vjerno restrukturira spilbergovsku emocionalnost provučenu kroz prizmu temeljnih postavki i kasnijega pročišćenja središnjih likova. Iako mu nedostaje potpune usredotočenosti u pomnijoj razradi, pogotovu u završnici filma, arhetipovi lako postaju uvjerljivim modelima za identifikaciju u gledateljstva, čime se povisuje prag emocionalne uključenosti. Ujedno uspijeva i nenametljivo kritizirati konzumerizam i pohlepu tvrtki za golemim financijskim uspjehom. Ipak, ponajbolji je redateljski doseg Colina Trevorrowa sposobnost stvoriti uzbudljiv i napet film. Njegov film zadobiva i svojstva trilera, suspens, s pomnom gradacijom dramskoga, akcijskoga i emocionalnoga. Dinamici filmske cjeline pomaže učinkovita montaža Kevina Stitta, a dojmljivoj, ali ne i odveć zahtjevnoj slikovnosti snimateljski rad Johna Schwartzmana.

Dok je Stitt variranjem segmenata u okviru cjeline redatelju otvorio mogućnost vrsnoj gradaciji izvanjskih i unutarnjih prostora te filmsku konstrukciju bez propusta, čini se da je Schwartzman ostao uvjetovan zahtjevima računalne grafike. Dosljedan u interpretiranju potrebnoga kolorita, svrhovite uporabe svjetla, mjestimice je ostao odveć transparentan za više dosege. Uz glazbu Michaela Giacchina što pridonosi povišenom dramskom i emocionalnom dojmu gledatelja, potrebno je navesti i glumačke učinke. Tumačenje Chrisa Pratta na tragu je klasičnih akcijskih junaka, ali i postmodernističkih. Njegov lik možda jest bez mane, ali ne i bez straha koji treba nadvladati, a zanimljiva mu je suprotnost Bryce Dallas Howard kao protagonistica u rasponu od karijeristice do požrtvovne junakinje, a njezine se mijene zapažaju i na površini kao upadljiva promjena kostima.

Lako je ustanoviti da se Jurski svijet kvalitetom približio Jurskom parku, čime je zasigurno potvrdio i najave o mogućim nastavcima. Ipak, ustvrdio bih da je šteta što u završnome obračunu humani segment središnjih likova nije potvrdio svoje sposobnosti i vrijednosti, već je u svojevrsnome deus ex machina Tiranosaurus rex nadvladao čudovišnoga dinosaura potpomognut još dvjema kloniranim vrstama. Takav obračun može podsjetiti na Godzillu (Gareth Edwards, 2014), iako je u tome uratku legendarno čudovište dio čitave naracije. Jurski svijet kao spona nedavnoga San Andreasa i recentnoga Terminatora: Genisys pokazuje da se i među blockbusterima mogu naći djela u kojima je važno ljudsko djelovanje, dok računalna grafika postaje dio svrhovite cjeline.